U Specijalnoj bolnici za bolesti zavisnosti „Vita“ iz Novog Sada u petak 3. juna održan je međunarodni stručni sastanak zdravstvenih radnika o patološkom kockanju i alkoholizmu.

Na skupu, koji je akreditovao Zdravstveni savet Srbije, bilo je tridesetak lekara i zdravstvenih radnika iz Srbije, a predavači su bili naš poznati alkoholog dr Petar Nastasić i vodeći hrvatski stručnjak za patološko kockanje dr Zoran Zoričić. Kako su ocenili stručnjaci, alkoholizam i patološko kockanje u Srbiji i Hrvatskoj imaju sličan razvoj, pojavne oblike i statističke parametre, ali je Hrvatska korak dalje odmakla u institucionalizovanom lečenju.

- Nacrt nacionalne Stretegija za borbu protiv alkoholizma, koja se naslanja na Akcioni plan EU 2012-2020. je završen i sada počinje javna diskusija. Ova strategija podrazumeva pre svega unapređenje zdravstvene službe, koja treba da se redefiniše i istovremeno da se oformi veći broj vanbolničkih institucija – službe, dnevne bolnice i klubovi. U najvećem riziku su mladi od 16. do 22. godine, ta populacija je inkubator za nastanak alkoholizma. Statistika je tu porazna. Istraživanja pokazuju da čak 90 odsto mladih do 16. godine starosti probalo alkohol, 40 odsto njih se opijalo, a značajan postotak se napilo više puta za godinu dana. Strategija obuhvata niz sistemskih mera, a jedna od njih je izrada vodiča i smernica za rano otkrivanje i lečenje zavisnosti od alkohola – rekao je dr Nastasić, predavač na stručnom sastanku i predsednik Republičke komisije za prevenciju zaloupotrebe alkohola i alkoholizma.

Dr Petar Nastasić – vodeći alkoholog u zemlji, predsednik Republičke komisije za prevenciju zloupotrebe alkohola i alkoholizma, profesor Grupne terapije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, predsednik Sekcije za bolesti zavisnosti Lekarskog društva Srbije

U Srbiji još nije urađeno sveobuhvatno istraživanje o zavisnosti od kocke, a u Hrvatskoj su dosad urađena tri.

- Ne znam kako je u Srbiji, ali pretpostavljam da je slično kao u Hrvatskoj, pošto imamo gotovo identičan proces tranzicije. Do pre 20 godina patološko kockanje gotovo da nije postojalo ili je bilo na marginama, ali sada je sve više zastupljeno. Stanovništvo razvijenih zemalja se više kocka, ali su kod nas maloletnici zastupljeniji. Iza svega stoji država, koja je u tome videla značajan izvor prihoda. Ali političari nisu bili svesni druge strane medalje – porodičnih priča, dugova i razvoda. Jer kockar uništi dve generacije pre sebe i dve generacije iza sebe. Država još uvek nije osvestila taj problem i o tome je progovorio samo mali broj stručnjaka, a problem je uočen tak kada je jedan kockar koji je bio u dugovima ubio dvojicu radnika obezbeđanja kockarnice. U Hrvatskoj gotovo jednu trećinu razbojništava počine kockari, a tu je i crna brojka suicida. Procenjuje se da bar 40 odsto kockara razmišlja o suicidu ili ga i počini. Mi smo predložili platformu za borbu protiv ove bolesti zavisnosti, ali su institucije trome – rekao je dr Zoričić.
Dr Zoran Zoričić – psihijatar na Klinici za psihijatriju KB “Sestre Milosrdnice” u Zagrebu, predsednik Hrvatskog alkohološkog društva i vodeći stručnjak za bolesti zavisnosti u Hrvatskoj. Idejni je tvorac lečenja kockara na način kako se leče i ostali zavisnici. Osnovao je mrežu klubova za lečenje poremećaja kockanja koji je uzeo veliki mah u Hrvatskoj.

Više od 40 odsto mlađih od 16 godina u Srbiji se jednom ili više puta napilo, čak 90 odsto njih je probalo alkohol, a svaki peti se opija često tokom godine, pokazuju rezultati istraživanja koji su izneti na međunarodnom sastanku zdravstvenih radnika o patološkom kockanju i alkoholizmu u Specijalnoj bolnici za bolesti zavisnosti „Vita”.

Kako je objasnio jedan od predavača, poznati alkoholog dr Petar Nastasić, mladi od 16 do 22 godine predstavljaju „najveći inkubator” za alkoholizam.

- Srbija do sada nije imala nikakvu strategiju za borbu protiv zloupotrebe alkohola i alkoholizma. Mi smo završili Nacrt nacionalne strategije za borbu protiv alkoholizma, koja se naslanja na Akcioni plan Evropske unije od 2012. do 2020. godine. Strategija pre svega podrazumeva unapređenje zdravstvene službe koja treba da se redefiniše i istovremeno da se oformi veći broj vanbolničkih institucija. Strategija obuhvata niz sistemskih mera, a jedna od njih je izrada vodiča i smernica za rano otkrivanje i lečenje zavisnosti od alkohola – naglašava Nastasić.

Istovremeno, u Srbiji nije urađeno nijedno ozbiljnije istraživanje vezano za patološko kockanje, a lečenje ove bolesti zavisnosti je prepušteno pojedincima.

- Do pre 20 godina patološko kockanje gotovo da nije postojalo ili je bilo na marginama, ali sada je sve više zastupljeno. Stanovništvo razvijenih zemalja se više kocka, ali su kod nas maloletnici zastupljeniji. Iza svega stoji država, koja je u tome videla značajan izvor prihoda. Ali, političari nisu bili svesni druge strane medalje, porodičnih priča, dugova i razvoda. Kockar uništi dve generacije pre sebe i dve generacije iza sebe – naglašava vodeći hrvatski stručnjak za patološko kockanje dr Zoran Zoričić.

Problem je uočen tek kada je jedan kockar koji je bio u dugovima ubio dvojicu radnika obezbeđenja kockarnice. Procenjuje se da bar 40 odsto kockara razmišlja o suicidu ili ga i počini – kaže vodeći hrvatski stručnjak za patološko kockanje dr Zoran Zoričić.

Obaveštenje

Specijalna bolnica za bolesti zavisnosti Vita iz Novog Sada, organizuje 03.06.2011. dva stručna sastanka akreditovana od strane Zdravstvenog saveta Srbije na teme :

1. Mogućnosti farmakoterapije u lečenju alkoholizma, doc.dr. Petar Nastasić

2. Patološko kockanje, doc.dr. Zoran Zoričić iz Zagreba

Stručni sastanci će se održati u prostorijama bolnice, ul. Sentandrejski put 117 c, Novi Sad u vremenu od 11.00 – 12.30 h i 13.00 – 14.30 h.
Stručni sastanci su besplatni i slušaocima donose po 2 boda.
Zbog ograničenog broja slušaoca (ukupno 50) potrebno je da potvrdite Vaš dolazak do 31.05.2011. putem e-maila: bolnica.vita@gmail.com ili na telefon 021/ 6414-911
Bolnica Vita Novi Sad

Marihuana ima verovatno najvise naziva u narkomanskom svetu. Evo nekih od njih.

Domaćica – domaća marihuana
Albanka – jaka marihuana prskana raznim hemikalijama
Gudra – droga
Šit, Staf, Tši , – hašiš

Trava, Vutra, Gras, Gandža, Džidža – marihuana
Skank – posebna vrsta marihuane

Duvati – pušiti marihuanu ili hašiš, ili udisati inhalante
Haj – naduvan

Pljuganje – pušenje
Snifovati, Brkati, Šmrkati – uzimati drogu putem ušmrkavanja
Pajp – lula
Rizla, zla – cigaret papir za pravljenje džointa
Džoint, džokavac – marihuana umotana u rizlu
Bosanac – marihuana pomešana sa duvanom u cigareti

Voter pajp – specijalna vrsta lule (nargile) za pušenje hašiša ili opijuma

Gudrirati se – drogirati se
Haj – stanje povišenog raspoloženja
Džanki, narkos – zavisnik
Strejter – osoba koja ne koristi drogu

Žargonski termini za heroin, koje reči upotrebljavaju narkomani u svojoj konverzaciji.?

Dobra roba – čista droga
Dop – heroin
Gudra – droga
Esid, sličica – LSD
Žuto, Tožu, Paja, Pajdo, Konjina – heroin
Spid, ajs, kristal met, anđeoski prah, krek – metamfetamin
Brzalice – stimulansi
Spid-bol – heroin u kombinaciji sa kokainom
Pajdoman – heroinski zavisnik
Lovljenje zmaja – udisanje heroinskog dima
Naći se – pogoditi venu
Autirati se – promašiti venu
Gan – špric
Kvoter, Uter – 1/4 grama heroina, obično spakovan u paketić
Lutka, Luče – 1/2 grama heroina
Mić, Ćamil, Ćmi – 1 gram heroina
Petarda – 5 grama droge
Ušetka, banka – 10 grama droge

Overiti, prefurati se – predozirati se
Pući se, tresnuti se – uzeti grogu intravenskim putem
Spuštati se – potreba zavisnika da psiho-aktivnu supstancu koja metabolički ubrzava ceo organizam, zameni drugom supstancom koja usporava ceo organizam
Skinuti se – osloboditi se zavisnosti na jednu vrstu droge
Srediti se, uraditi se – uneti količinu droge koja je dovoljna da se izađe iz krize

Zlatni metak – namerno predoziranje sa samoubilackom namerom
Imati zikru, biti u frci – biti u krizi

Narkomanija

je termin iz grčkog jezika koja označava socio-kulturno neprihvaćeno korišćenje psihoaktivnih supstanci, koje može izazvati štetne ili nepredvidive posledice po pojedinca i društvo.
Narkomanija je opšti termin koji se koristi za sve tipove zavisnosti. Tipovi zavisnosti su različiti u zavisnosti od toga koja se droga koristi (alkoholni, amfetaminski, barbiturni, kanabisni, kokainski, halucinogeni, khat, opijatski i tip isparljivih rastvarača).narkomanija

Narkomanija

ili zavisnost od droga je snažna vezanost osobe za neku psihoaktivnu supstancu, koja se ispoljava kao neodoljiva strast za njenim konzumiranjem. 1957. godine Svetska zdravstvena organizacija definisala je narkomaniju kao: „stanje periodične ili hronične intoksikacije izazvano ponovljenim unošenjem droge“. Možemo razlikovati tri vrste zavisnosti: psihičku, fizičku i stanje tolerancije. Koliko će brzo nastupiti i kakva će biti priroda i jačina zavisnosti (narkomanija)zavisi od mnogih činilaca: vrste droge i njenih farmakoloških svojstava, od načina, učestalosti, količine i dužine konzumiranja, od ličnosti zavisnika i njegovih potreba, njegove porodične i društvene sredine itd.
Narkoman je osoba koja je usled česte i nekontrolisane zloupotrebe psihoaktivnih supstanci stekla psihičku ili fizičku zavisnost ili obe.
Psihička zavisnost – narkomanija je posebno stanje svesti koje se sastoji u želji i potrebi nekih ljudi za efektima droge koje oni doživljavaju kao prijatne i donose im zadovoljstvo ili izmenjen doživljaj realnosti.
Fizička zavisnost je specijalno stanje organizma koje nastaje usled prilagođavanja organizma na stalno prisustvo droga tako da ona postaje sastavni deo rada ćelije odnosno biohemijskih procesa koji se odigravaju u njoj. Ovim ćelija postaje zavisna od prisustva droge i njen nedostatak dovodi do velikih poremećaja u njenom radu do nivoa njenog opstanka. Intenzitet fizičke zavisnosti nije uvek isti i zavisi od vrste droge koja se uzima i od ličnosti konzumenta.
Klasičan znak uspostavljanja fizičke zavisnosti je pojava apstinecijalnog sindroma, koji prestavlja Neprijatni psihički doživljaji, telesne tegobe i simptomi koji se pojavljuju kada se prekine uzimanje droge ili kada se značajnije smanji uneta doza.
Apstinencijalni sindrom karakteriše čitav niz simptoma i znakova psihičke i fizičke prirode, koji su specifični za svaki tip droge. Ovo stanje se popravlja ili nestaje davanjem iste droge ili droge sa sličnim farmakološkim dejstvom. Simpomi koji se javljaju se razlikuju u zavisnosti od tipa droge koja se unosi.
Tolerancija je specifično stanje koje se javlja kod narkomana i koje karakteriše pojava da se sa istom količinom unesene droge ne mogu postići isti, raniji efekti, a sve zbog prilagođavanja organizma na stalno prisustvo droge. Svaki sledeći put je zato potrebno uneti veće količine droge da bi se postigao željeni efekat. Tolerancija se sa izvesnim drogama kao što su amfetamini i opijati, razvija vrlo brzo.
Ukrštena tolerancija je pojava kada uzimanje jedne droge dovodi do stvaranja tolerancije ne samo na tu drogu, već i na drogu istog ili srodnog tipa.
Habituaciju karakteriše želja, ali ne kompulzija da se nastavi uzimanje droge radi njenih efekata na poboljšanje raspoloženja, mala ili nikakva tendencija da se poveća doza, izvestan stepen psihičke zavisnosti, ali odsustvo fizičke zavisnosti, pa prema tome i odsustvo apstinencijalnog sindroma. Štetni efekti, ako se jave, tiču se samo pojedinca.

Narkomanija

je problem savremenog doba. Ako je otkrijete na vreme, i lecite je na pravi nacin, narkomanija je izleciva.

Dostupnost psihoaktivnih supstanci u savremenom društvu je najveći generator širenja zloupotrebe droga, a najrizičnija uzrasna grupa su tinejdžeri od 12 do 17 godina, kada se i dešava više od 2/3 prvih kontakata sa psihoaktivnim supstancama. U tom periodu posebno je izražena radoznalost da se probaju i istraže nova iskustva, kao i potreba da se bude lojalan i prihvaćen u društvu, što detetu povećava rizik od pogrešnog izbora.

Upravo zbog toga, pozivaju se roditelji da dođu da se informišu kako da pripreme dete da se odupre opasnim iskušenjima, kao i oni kojima se problem zavisnosti već desio i ne znaju šta da preduzmu ili primećuju određene promene u ponašanju i sumnjaju na bolest zavisnosti.

Mladi u Novom Sadu su opkoljeni drogama, što potvrđuje podatak da čak 61,33% mladih Novosađana uzrasta od 12 do 30 godina u svom neposrednom okruženju ima osobu koja zloupotrebljava drogu – ukazuju rezultati najnovijeg istraživanja „Dostupnost droge u Novom Sadu i informisanost i stavovi mladih o narkomaniji“, koje je sprovela Specijalna bolnica za bolesti zavisnosti „Vita“ iz Novog Sada.To znači da je skoro dve trećine mladih u zoni rizika da pod uticajem svog neposrednog okruženja, naprave pogrešan izbor i počne da konzumira drogu. Istraživanje je sprovedeno od 23. do 26. juna 2010. godine u Novom Sadu, a obuhvatilo je 406 Novosađana uzrasta od 12 do 30 godina. Cilj istraživanja je bio da se utvrdi stepen izloženosti mladih faktorima rizika: dostupnost droge mladima kao društveni faktor, i spremnost pojedinca da se odbrani od opasnih iskušenja od zloupotrebe droga, kao individualni faktor.Rezultati istraživanja dalje pokazuju da je skoro svakom drugom Novosađaninu tog uzrasta (48,52%) bila ponuđena neka od droga, a 22,41% je probalo što takođe potvrđuje da je droga postala realan rizik u odrastanju mladih u Novom Sadu. I da je umesto pripreme: ako budeš ponuđen…, sve relevantnija: kada budeš ponuđen…Sa druge strane, u značajnoj meri su prisutne predrasude i neinformisanost kod mladih, što pokazuje 60 % njih koji i dalje droge dele na „lake“ i „teške“, kao i 35 % onih koji misle da je drogu moguće uzimati „kontrolisano“ i u specijalnim prilikama. Ovakvi stavovi ukazuju na nedovoljnu kritičnost i distancu prema tzv. „lakim“ drogama i predstavljaju ogroman rizik od zloupotrebe.Takođe, prisutne su predrasude i o samom problemu zavosnosti, gde 60,1 % mladih smatra da je narkomanije neizlečiva bolest, što svakako umanjuje motivaciju onima kojima se problem već desio da na vreme potraže stručnu pomoć.Istraživanje je dalje pokazalo da tinejdžeri najviše informacija o drogama i narkomaniji dobijaju u školi, a da su mladima od 22 do 30 god. glavni izvor informisanja mediji. Ono što zabrinjava jeste podatak, da se tinejdžeri, pored škole o problemu više informišu kod drugara nego roditelja, koji su i kod mladih od 22 do 30 god. manje zastupljen izvor informisanja.Ovo predstavlja upozorenje, a ujedno i apel roditeljima da intezivnije budu prisutni u životima svoje dece na ovu temu, tim pre što mladi svojim odgovorima upravo od porodice očekuju da značajnije utiču na smanjenje problema zloupotrebe, što takođe potvrđuje da je porodica jedan od najjačih faktora u prevenciji narkomanije.

Dostupnost psihoaktivnih supstanci u savremenom društvu je najveći generator širenja zloupotrebe droga, a najrizičnija uzrasna grupa su tinejdžeri od 12 do 17 godina, kada se i dešava više od 2/3 prvih kontakata sa psihoaktivnim supstancama. U tom periodu posebno je izražena radoznalost da se probaju i istraže nova iskustva, kao i potreba da se bude lojalan i prihvaćen u društvu, što detetu povećava rizik od pogrešnog izbora.

Upravo zbog toga, pozivaju se roditelji da dođu da se informišu kako da pripreme dete da se odupre opasnim iskušenjima, kao i oni kojima se problem zavisnosti već desio i ne znaju šta da preduzmu ili primećuju određene promene u ponašanju i sumnjaju na bolest zavisnosti.

IZVORI INFORMISANJA

FAKTORI UTICAJA

Lečenje narkomanije

Problem narkomanije je veoma kompleksan. U suštini radi se o teškoj hroničnoj bolesti koja zahteva stručni medicinsku pomoć.

Svaka improvizacija, pokušaji samolečenja u najvećem broju slučajeva (preko 90 %) završavaju recidivom i povratkom u bolest, te se na taj način gubi dragoceno vreme, posledice bivaju sve teže, zdravi kapaciteti se troše a izlazak iz bolesti biva sve neizvesniji.

Tokom lečenja narkomanije neophodno je ispratiti sve zakonitosti nastanka i oporavka:

  • U osnovi radi se o hroničnoj bolesti mozga koji  se menja i u morfološkom i funkcionalnom smislu, tako da je neophodno uspostavljanje potpune apstinencije, adekvatna medikamentozna terapija koja će pomoći pacijentu da prevziđe apstinencijalnu krizu, da se psihički stabilizuje i da se mozak ubrzano oporavlja.

  • Zatim, tako izmenjen mozak menja proces mišljenja, rasuđivanja, donošenja zaključaka, što dovodi do pogrešnih uverenja, stavova i pogleda na realnost. Ove posledice ne iščezavaju prostim oporavkom mozga. Neophodna je adekvatan psihoterapijski pristup koji će pacijentu pomoći da prepozna i prvaziđe svoje zablude i predrasude..

  • Takođe, izmenjen mozak, pogrešna percepcija realnosti, izmenjeno rasuđivanje, menjaju i ponašanje pacijenta. Formira se čitav niz štetnih navika (destruktivnih i autodestruktivnih) koje su uporne i opstaju nakon prestanka unošenja droge. Iz tog razloga neophodna je stručna pomoć u menjanju loših navika i formiranju jednog novog zdravog životnog stila.

  • Izmenjeno rasuđivanje, stavovi, neadekvatno ponašanje ostavljaju traga i na socijalne kontakte, pre svega unutar porodice, a onda i prema drugim bliskim osobama u okruženju. Dolazi do neadekvatne komunikacije, gubitka poverenja, izbegavanja, i okretanja ka osobama sličnog problema… Narkomanija tako prevazilazi okvire pojedinca i postaje problem okoline i šireg društva. U narkomaniji stradaju i porodica i bliski ljudi, tako da je neophodno da i oni budu uključeni u proces lečenja, kako bi i oni prevazišli lične traume, a i naučili kako da pomognu pacijentu u njegovom oporavku.

  • Na kraju, ali ne manje bitno, da bi se nastale promene tokom lečenja stabilizovale neophodno je poraditi i na profesionalno rehabilitaciji u smislu nastavka školovanja ili pronalaženja zaposlenja. Sve u cilju da pacijent postane produktivan član društva, da prihvati svoju novu ulogu i da bude prihvaćen od svoje okoline, jer je to onda jedina garancija da se bolest neće vratiti. Pacijent mora da zavoli svoj „novi život“ da se u njemu oseća konforno kako bi ga sačuvao u budućnosti..

Iz svega navedenog se vidi da je lečenje dugotrajan i zahtevan proces i da je neophodna potpuna posvećenost rešavanju problema. Sa druge strane pozitivan ishod lečenja je izvestan ukoliko se ispoštuju sve navedene zakonitosti, jer ne postoji niti jedan medicinski, psihološki ili socijalni razlog da tako ne bude.

Narkomanija je izlečiva, ako ti to želiš!…

Lečenje narkomanije

Lečenje narkomanije je veoma kompleksan problem. U suštini radi se o teškoj hroničnoj bolesti koja zahteva stručni medicinsku pomoć.

Svaka improvizacija, pokušaji samolečenja u najvećem broju slučajeva (preko 90 %) završavaju recidivom i povratkom u bolest, te se na taj način gubi dragoceno vreme, posledice bivaju sve teže, zdravi kapaciteti se troše a izlazak iz bolesti biva sve neizvesniji.

Lečenje narkomanije

je proces gde je neophodno ispratiti sve zakonitosti nastanka i oporavka:

  • U osnovi radi se o hroničnoj bolesti mozga koji  se menja i u morfološkom i funkcionalnom smislu, tako da je neophodno uspostavljanje potpune apstinencije, adekvatna medikamentozna terapija koja će pomoći pacijentu da prevziđe apstinencijalnu krizu, da se psihički stabilizuje i da se mozak ubrzano oporavlja.
  • Zatim, tako izmenjen mozak menja proces mišljenja, rasuđivanja, donošenja zaključaka, što dovodi do pogrešnih uverenja, stavova i pogleda na realnost. Ove posledice ne iščezavaju prostim oporavkom mozga. Neophodna je adekvatan psihoterapijski pristup koji će pacijentu pomoći da prepozna i prvaziđe svoje zablude i predrasude..
  • Takođe, izmenjen mozak, pogrešna percepcija realnosti, izmenjeno rasuđivanje, menjaju i ponašanje pacijenta. Formira se čitav niz štetnih navika (destruktivnih i autodestruktivnih) koje su uporne i opstaju nakon prestanka unošenja droge. Iz tog razloga neophodna je stručna pomoć u menjanju loših navika i formiranju jednog novog zdravog životnog stila.
  • Izmenjeno rasuđivanje, stavovi, neadekvatno ponašanje ostavljaju traga i na socijalne kontakte, pre svega unutar porodice, a onda i prema drugim bliskim osobama u okruženju. Dolazi do neadekvatne komunikacije, gubitka poverenja, izbegavanja, i okretanja ka osobama sličnog problema… Narkomanija tako prevazilazi okvire pojedinca i postaje problem okoline i šireg društva. U narkomaniji stradaju i porodica i bliski ljudi, tako da je neophodno da i oni budu uključeni u proces lečenja, kako bi i oni prevazišli lične traume, a i naučili kako da pomognu pacijentu u njegovom oporavku.
  • Na kraju, ali ne manje bitno, da bi se nastale promene tokom lečenja stabilizovale neophodno je poraditi i na profesionalno rehabilitaciji u smislu nastavka školovanja ili pronalaženja zaposlenja. Sve u cilju da pacijent postane produktivan član društva, da prihvati svoju novu ulogu i da bude prihvaćen od svoje okoline, jer je to onda jedina garancija da se bolest neće vratiti. Pacijent mora da zavoli svoj „novi život“ da se u njemu oseća konforno kako bi ga sačuvao u budućnosti..

Iz svega navedenog se vidi da je lečenje narkomanije dugotrajan i zahtevan proces i da je neophodna potpuna posvećenost rešavanju problema. Sa druge strane pozitivan ishod za lečenje narkomanije je izvestan ukoliko se ispoštuju sve navedene zakonitosti, jer ne postoji niti jedan medicinski, psihološki ili socijalni razlog da tako ne bude.Lečenje narkomanije

Lečenje narkomanije

je proces koji ce dovesti do izlečenja.

Narkomanija je izlečiva, ako ti to želiš!…

Milan Vlaisavljevic psiholog Bolnica Vita

WordPress SEO